Ne mogu reći da su moji gubici bili izuzetno mnogobrojni, ali njih nekoliko su na meni ostavili najviše traga.

Ideju za ovu radionicu sam dobila od svojih duhovnih vodiča. I to je dugo ostalo kao ideja za „jednog dana“. Baš sam radila na pripremi druge radionice kad se moja najbolja prijateljica teško razboljela i za 3 mjeseca napustila ovaj svijet. Nošenje s tim gubitkom promijenilo je moje prioritete.

Stalno ponavljanje samoj sebi „sada je u duhovnom svijetu, sretna je i ništa nju ne boli“ nije uvijek pomagalo. Da, činjenica je da nju više ništa ne boli. Zbog toga mi je drago. ALI, mene boli! Kao i brojne druge ljude koji su ju poznavali. Meni je čak i lakše, s obzirom na metafizičko znanje i mogućnost da povremeno primim poruku od nje ili o njoj preko svetaca koje kanaliziram. Drugima je još teže.

Meni je bilo teško, kad sam s 33 godine ostala udovica s dvoje jako male djece. I premda sam i tada već dosta znala, voljela bih da me tada netko „posložio“. Možda i bi, da sam se obratila za pomoć. Ali nisam. Barem godinu dana utapala sam se u tuzi, očaju, krivnji, ljutnji, samosažaljenju, ogromnom strahu za preživljavanje. Da se mene pita, ja bih samo legla i prestala disati. Izvukla me je činjenica da moram ustati i odvesti djecu u vrtić, odraditi što moram, pokupiti djecu iz vrtića i odvesti ih na igralište te potruditi se ne izgledati kao duh. Dan za danom. Čitala sam, povremeno se povezivala sa svojim duhovnim vodičem. A onda moja žilavost, znanja i duhovnost su me počeli izvlačiti u „žive“. Dan za danom.

Tako ćemo i mi učiti kako (dan za danom) nastaviti živjeti u novim uvjetima, najbolje što možemo.

Dat ću sve od sebe da sve što sam proživjela i naučila bude doprinos vašem oporavku.