Ova radionica je rezultat mojih iskustava. Iskustava koja sam propatila, proplakala, provrištala i izronila u namjeri da preživim, da možda jednog dana živim normalno, sa normalnom osobom u normalnom odnosu.

Pitanja, koja sam si postavljala: Što je normalno u današnjem svijetu? Što je normalno za mene u ovom svijetu? Je li svijet normalan? Jesam li ja normalna?

Ja se samo želim osjećati dobro (ne bolno) u ovom životu. Ako je moguće, daj Bože da povremeno uživam biti ja. Zar tražim previše? Više ne pristajem na to da je život u boli normalan. Ja znam da mogu bolje. Znam da mogu drugačije. Živjela ja! Ja sadašnja, buduća, drukčija. Jer, ja sam sve što ja imam. Svi ljudi dođu i odu. Neki svojom voljom, neki božjom voljom. A ja sam ja. I tko sam ja? Kakva sam? Što želim? Teško pitanje. 'Ajmo početi sa „što ne želim“. Jesam li tijelo ili duša? Jesam li samo nečija kćer, djevojka, pa supruga, majka, poslovna žena? Tko sam ja van ovih uloga, ili bez ovih uloga? Prihvaćam li sebe ako mi neka od ovih uloga baš i ne ide? Volim li sebe samo ... ovako, bez ikakvog razloga?

Iskustva nas formiraju. Neki dio osobnosti omekša, karakter očvrsne, tijelo dobije nepozvane kile. A uz sva znanja (iz psihologije, metafizike) pitanje ljubavi prema sebi i dalje svako malo ispliva. I to boli. Jer zapravo, ne boli kad me netko odbije ili prestane voljeti. Boli činjenica da u tom trenutku JA ne volim samu sebe.