Počni raditi stvari kao što tuširanje sa sviješću o tome što ti voda donosi – olakšanje ili pritisak, samo osvježenje ili bodrost. Voda je vrlo jaki prijenosnik informacije i u odnosu sa vodom već možeš početi učiti percipirati koje promjene ona tebi nosi. Poveži se s vodom i njezinim učinkom na tvoje tijelo. Ono je svaki put drugačije, ako na to obratiš potpunu pozornost. Nije isto samo se oprati ili pratiti učinak protoka vode na tijelo. I kvaliteta vode je bitna. Potrudi se imati što kvalitetniju vodu. Voda iz boce je često mrtva. (I mineralna?) I mineralna. Tekuća izvorska voda je najbolja za piti.

Osvještavanje pokreta također je bitno. Obrati pažnju kako sjediš, kako hodaš. Kako stupaš po zemlji. Jesi li uopće svjesna svojeg hoda i držanja? I svjesno hodanje je vježba kao i svjesno disanje. Mnogo govori o tebi. Po hodu se može riječi kakva je osoba pred tobom: laka, teška, tužna, poletna, zaljubljena, ljuta, nagla, bolesna, stara. Starost nije teško primijetiti, ali na sva druga stanja ljudi obraćaju manje pažnje. I to su jednostavne stvari koje se mogu učiniti da se upozna svoje tijelo.

Ne govorim sada o prepoznavanju prehrambenih potreba, jer to je već poznato. Vrlo vrlo bitno, poznato, a opet zanemareno područje života. Ljudi često ne razlikuju potrebu tijela od impulsivne želje za nečime zbog emocionalnog nezadovoljstva. I na taj način ne doprinose zdravlju tijela. Zanemaruju njegove stvarne potrebe i tjeraju ga u bolest. A onda se žale na nepravednost svoje sudbine, božiju kaznu za grijehe. A samo su trebali slušati svoje tijelo. Ono mnogo toga može reći.

Potisnute emocije su vrlo pogubne za zdravlje. O tome se već počelo govoriti, ali još uvijek većina takvih emocija se prešućuje dok ne postane kasno. Ponekad i prekasno za tijelo. Pokreni svoje tijelo i ono će ti uzvratiti zahvalnošću i većim protokom energije.

Odbaci sumnje u svoju savršenost. Svaka duša je savršena u svakom momentu njezinog postojanja. 

Putevi duše mogu biti različiti. Vi vidite samo dio puta i prosuđujete iz svoje perspektive koliko se put te duše podudara s vašim poimanjem toga kako bi život jedne osobe trebao izgledati, kako bi se ona trebala ponašati, kako i što govoriti. Način na koji su duše odabrale živjeti ne mora se sviđati drugima. To nije bit inkarnacije - sviđati se svima ili što većem broju ljudi. Bit je pronaći svoj put i način za ostvarenje ciljeva s kojima ste došli na ovaj svijet. Da naučite lekcije koje ste došli naučiti. Da upoznate ljude susret s kojima ste dogovorili. I razmijenite darove koje ste i jedno drugom obećali dati. To je sve. 

A ti darovi nisu uvijek ugodni. Nisu uvijek lijepo zapakirani i dobro mirišu. Ima mnogo darova koji se vama neće svidjeti, ali to su ipak darovi. Oprost, zaborav, otpuštanje. Nisu svi spremni upotrijebiti svoje znanje - znanje oprostiti, razumjeti zašto ponekad najveća bol može istodobno biti i najveći dar. Jer iz dubine duše iznjedruje najveće bisere u obliku ljubavi i mogućnosti pružanja oprosta onome koji ti tu bol nanio. Bezuvjetne, iskrene ljubavi koja nije utemeljena na simpatiji ili dobroti te osobe, nego baš suprotno. 

Kako voljeti osobu, koja ti nanosi bol, čini zlo? Kako? Upravo zato to je najveći dar. Jer kada duša u tijelu, u ljudskom tijelu sklonom patnji, otkrije put kako voljeti drugu dušu u drugom tijelu koja je nesebično preuzela na sebe ulogu eksekutora i ranila nju... tada se uzdiže u svijesti. Tada sjaj duše postaje jači. Tada odlazi s ovog svijeta s onim po što je došla. S darom koji se usudila primiti.

Neizliječene rane krvare dugo, duže od života. Sve dok ne obratiš na njih pažnju. Pristupi njima nježno, s puno ljubavi i suosjećanja. Za sebe, za bol koju si nekad proživjela – nekad, u nekom tijelu. Jer ne mora biti da je bol nastala za vrijeme ovog života. Ponekad nju nosimo u sebi cijelu vječnost – kroz stoljeća, ako gledati život linearno. A ako ne, ta bol se proteže, prožima sve živote istodobno kao igla, koja može proći kroz sve prste rukavice i povezati njih nevidljivim nitima. I tako mnogo puta.

Jer bol nikad nije jedna. Svi u sebe nosimo mnoštvo raznih boli: traumatičnih iskustava, razočaranja, preljuba, obmana, izdanog povjerenja, gubitaka, neostvarenih snova. Sve to boli. I boli sve dok se ne suočimo hrabro s razlozima, zbog kojih smo dopustili da neki događaj uđe duboko u srž naše duše i ostavi traga u njoj. I um možda jednog dana  zaboravi na taj događaj, ali duša pamti.

Duša nosi u sebi sve što je ikad bilo izrečeno, napravljeno, čak namjeravalo biti napravljeno. Duša sve pamti. I taj teret s vremenom može postati jako težak za sve dijelove duše, koje ga nose. Ponekad čak i nepodnošljiv do te mjere da osoba poklekne pod njegovom težinom, preda se, kaže „ne mogu više, preteško je, predajem se, ne želim više nositi tu bol, razdire me, nisam dosta jaka da se borim s njom, odustajem“. I to je izbor. Svaki ima pravo na izbor: boriti se ili pobjeći. Samo što se pobjeći ne može. Možeš otići iz nekog života, ali bol će ostati zaključana u sjećanju duše sve dok se ne razriješi. Dok se ne otpusti i transformira u nešto novo. U novu spoznaju, prihvaćanje, novi stupanj svijesti, slobodu, nevezanost.

Sve je to moguće postignuti ukoliko osoba hrabro se suoči sa svojim „demonima“ i otpusti njih, preobrazi u snagu i na taj način osnaži sve dijelove svoje duše kroz sve živote u kojima se taj „izazivač“ nalazio. Nije lako. Za to se suočavanje je potrebna hrabrost, ponekad i znanje ili vodstvo od strane naprednijih duša, ali ta hrabrost svakako se isplati. Sreća prati hrabre, zar ne? Osloboditi se tereta itekako se isplati. Vaš „pehar“ jer lakoće življenja, mir sa sobom i drugim dušama, napredak kako s gledišta osobe tako i cjelokupne duše, a time i cijelog čovječanstva, jer svi su međusobno povezani. Ne postoji osoba, koja nije povezana s ostatkom svijeta nevidljivim nitima. Svi smo dijelovi jednog velikog božanskog tkanja. Zato, izliječi svoju bol i ako možeš pomozi drugome da to učini. Tako će cijeli naš svijet postati bolje mjesto. A to svi želimo, zar ne?

Probudi se. Probudi strast u sebi. Dopusti si da uživaš u životu, u svakom danu. U životu treba uživati, a ne samo obavljati zadatke i napredovati. I to je važno, ali nije to jedina svrha života na Zemlji. Svaka osoba ima svoj osnovni zadatak, koji je došao ispuniti: razriješiti neki karmički odnos, naučiti neku vještinu, razviti određenu sposobnost. Ali to nije jedina svrha. Blagoslov življenja u tijelu pruža mogućnost uživanja na poseban način, dostupan samo dok si u fizičkom tijelu. Tjelesni užici se ubrajaju u njih. Užitak govorenja određenim jezikom i razumijevanja poruka koji on i samo on prenosi također je poseban, svojstven samo tjelesnom postojanju užitak. Odgajati djecu, vidjeti kako plod tvojeg tijela rast, kako te treba je vrlo poseban osjećaj, dostupan za vrijeme utjelovljenja. Ima i drugih: prijateljstvo, odmor, spoznaje preko čitanja, kad ti duša titra u prepoznavanju istina koji su ti zapravo poznate, koji se sadržavaju u vječnoj duši. Ali trenutak prepoznavanja tog znanja pruža užitak osobi, tijelu u kojem se nalazi jer počinje titrati na određenom nivou vibracije duše i to godi i duši i tijelu. Tada vibriraju zajedno i stvaraju poseban osjećaj užitka u postojanju, u prepoznavanju.

Stremimo užicima jer to nas vraća frekvenciji Božanskog. U tome prepoznajemo osjećaj koji imamo kod kuće, u našem vječnom domu. I zato nam se sviđa, koje god prirode taj osjećaj bio. Treba uživati u životu jer na taj način vraćamo se sebi. To je indikator, putokaz da smo na pravom putu. Govorim o svjesnom, uzvišenom osjećaju prihvaćanja svijeta i svojeg mjesta u njemu, a ne o ovisnostima, koji su zamjena za pravi osjećaj izazvan podudarnošću sa životnim putem.

Droga nije zamjena za sinkronicitet, premda osobi pod njenim utjecajem se čini da je to upravo tako. To je lažan prečac jer osobu ne vodi prema napretku nego drži u iluziji jednote sa svime što postoji. Postoji i druga dimenzija, kada osoba istražuje granice tjelesnog postojanja, kada traži izvantjelesno jer čezne za domom. Ne može podnijeti tu odvojenost i bol koju ona nosi. Takve osobe se na kraju izgube u toj potrazi za domom. Ne pronalaze ga, zbunjeni su i nemoćni, ne mogu se naći u duhovnom svijetu, a njihova tijela počnu propadati u fizičkom. To je krivi put, premda neke duše su odabrale isprobati upravo to. Ali uglavnom to je bijeg. Bijeg od odgovornosti preuzete činom rođenja na Zemlji.

Nije to uvijek potrebno. Cilj je pronaći upravo užitak u bivanju, u spoznajama i izvršavanju svoje svrhe, u napretku, ljubavi, prihvaćanju, u ljepotama svijeta. I to je moguće. Treba se samo osvrnuti oko sebe, ugledati tu ljepotu, vidjeti sebe u tome, postati svjestan sebe i svojeg mjesta u svijetu, svjestan činjenice da svi smo Božja djeca i savršeni smo. Svijet je savršen za onu svrhu koji smo si izabrali, pouke koje smo izabrali naučiti. Mjesto ovdje i sada je savršeno za to. Treba se tome radovati. Užitak je znak da smo na pravom mjestu u pravo vrijeme. Upravo ovdje i sada.

... Otvori se, pokreni se, prihvati svoj dar kao dar, a ne teret. Dar se dijeli, teret se nosi. Ponašaš se kao da neophodni koraci su ti teret. Ako ne znaš sama, potraži pomoć. Samo potraži pomoć. Napravi što trebaš. Makni prepreke koje te koče. Sada je vrijeme. Tu si da napraviš svoje. I tako će biti. Svojim otporom samo otežavaš i stvaraš patnju samoj sebi. Posve nepotrebno.

Ljudi će te prihvatiti takvom kakva jesi. Ne moraš postati još bolja. Savršena si već takva kakva jesi sada, u ovom trenutku. To je tvoja uloga na Zemlji u ovom trenutku – biti takva kakva jesi. Teško ti je pojmiti da za božanski plan savršena si u svojoj nesavršenosti. Da to prihvatiš, kretala bi se linijom života s manje otpora i očekivanja, koje sama sebi stvaraš.

Svi smo na putu. Zamisli svijet u kojem svi ljudi su savršeni, bez mane, lijepi, dobri, nadareni, bave se svojom svrhom, dijele svoje darove s drugim ljudima. Živiš li u takvom svijetu? I zašto od sebe očekuješ da baš ti moraš biti savršena kada drugi nisu? Mora li svaka osoba se zatvoriti u svoja 4 zida jer još nije dosta dobra da se pokaže vanjskome svijetu? Ne ide to tako. Takozvano savršenstvo steće se se napretkom, a to podrazumijeva da nisi savršena na početku puta. Zato kreni bez odugovlačenja na svoj put prema novim spoznajama i novim talentima, a mi ćemo ti pomoći da do njih dođeš kad za to bude vrijeme.

Nisi sama. Nikad nisi sama. U mraku očaja i tuge ljudi ponekad zaborave da smo svi povezani. Sve je povezano. Nitko nije sam na ovom svijetu. Uvijek postoji razlog za nečije ponašanje ili iznenadni osjećaj. Nešto što tebe okružuje može izazvati promjenu raspoloženja ili iznenadnu želju za nečime. Tako to funkcionira u svijetu gdje apsolutno sve povezano. Obrati pažnju na takve promjene i zapitaj se „Kome pripadaju emocije koje ja sada osjećam? Zašto sam njih prigrlila? Što su mi htjeli reći? Što mogu učiniti u svezi toga?“ I dobit ćeš odgovore. I nećeš upadati u zamke nesvjesnog življenja u kojima prebiva većina ljudi na ovom planetu. Jer misle da su sami. I njihovi osjećaji su samo njihovi. A to nije tako. Imaš alate. Koristi njih. Nisi sama. I nije sve samo tvoje. Ne moraš nositi tuđi teret. Odbaci ga. Spremna si živjeti bez tuđih tereta, tuđih ideja, osloboditi se svega što te sputava. Zagrli sebe i svoju božansku bit. A mi smo uz tebe.